“Stalno imam osjećaj da sve što radim jednostavno nije dovoljno dobro.”

(klijentica)

Postoji bezbroj varijanti ovog osjećaja, no baza je da se osoba osjeća nedovoljno dobrom u većini situacija. Pozadina ovog osjećaja je: “Ja ne vrijedim.” Zbog ovog osjećaja mnoge dobre ideje ostaju nedovršene, mnogi potencijali ugušeni i neostvareni, a toliko puno ljudi živi u iluziji da nije i nikada neće biti dovoljno dobro.

Uvjerenja po kojima nesvjesno živite

“Nemam pravo biti tu gdje jesam.”

“Nemam pravo biti sretna.”

“Sve što radim nije dobro.”

“Nemam pravo na dobar život.”

Ovo su toksične poruke koje guše svaki aspekt vašeg života, ali najviše uništavaju vaše samopouzdanje i samopoštovanje.

Tko to kaže?

Otkuda dolaze ta uvjerenja?

Čije su to rečenice?

Promislite gdje i kada ste naučili da niste dovoljno dobri, tko vam je verbalno i/ili neverbalno slao takve poruke.

Bit ću dovoljno dobra tek kada….skinem suvišne kile…zaradim dovoljno novaca…nađem bolji posao…Ovo su sve iluzije jer najčešće i kada ovo sve ostvarite osjećaj i dalje ostaje prisutan. On je duboko u vama i vanjske okolnosti ga mogu pojačati ili smanjiti, ali ga ne mogu ukloniti. To možete samo vi kada odmotate sve što se skriva oko tog osjećaja.

Što sve dolazi uz osjećaj nedovoljno dobar/a?

  • Sumnja u sebe i ono što osoba radi
  • Nezadovoljstvo izgledom
  • Strah od odbacivanja
  • Težnja perfekcionizmu
  • Manjak samopouzdanja
  • Strah od pogreške
  • Stalno ispričavanje i preuzimanje krivnje i za tuđe pogreške

“Ako pogriješiš, nisi savršena.”

“Ako nisi savršena, nitko te neće voljeti i odbaciti će te.”

Strah od odbacivanja je duboko ukorijenjeni strah da ćete biti odbačeni od osoba o kojima ovisite. I to uglavnom kada pokažete svoje pravo lice. To “pravo” lice uključuje vaše vrline, ali i vaše mane. Kada ste dijete, to su vaši roditelji. U odrasloj dobi to nastavljate ponavljati sa svojim partnerima/icama, šefovima, prijateljima…odnosno svima onima koji u vama izazivaju slične osjećaje kao u toj najranijoj dobi.

Djevojčica koja pokaže ljutnju može biti grubo odbačena od strane svoje majke. Kako više ne bi osjetila taj osjećaj odbačenosti djevojčica nauči potisnuti svoju ljutnju. U odrasloj dobi kada osjeti ljutnju, ta žena ju vješto zamaskira jer bi kontakt sa ljutnjom aktivirao onaj davni osjećaj srama, nelagode i osjećaj “nisam dovoljno dobra kada se ljutim”.

Dječak kojeg otac ponizi zbog suza, nauči svaki put pri samom spomenu tuge čvrsto stisnuti zube i progutati tugu. Osjećaj tuge će smatrati svojom slabošću i nešto čega se treba riješiti, a ukoliko ju osjeti onda s njime nešto nije u redu.

Dijete samo želi biti voljeno, sigurno, prihvaćeno i viđeno. Ukoliko to ne dobiva u svojoj obitelji, ono malo po malo teži savršenstvu u svemu što radi ne bi li na taj način zadobilo ljubav svojih roditelja. Ako ni to ne upali, ono će još više pojačati perfekcionizam. Imati će sve petice u školi, uvijek će biti poslušno, sve zadatke će poslušno izvršavati…truditi se iz dana u dan biti dobar dječak/djevojčica. No unutar tog istog djeteta ostaje bol, koja godinama postaje sve veća.

“Što je bol veća, obrambeni mehanizmi postaju jači.”

Odrasla osoba sa ovim mehanizmom biti će savršena majka, supruga, radnica, prijateljica, kćer, ali će pritom potpuno sebe potisnuti. Dok je fokus na svima oko vas, sebe gubite.

Obrambene mehanizme ja zamišljam kao cigle koje sa godinama postaju zid koji je toliko čvrst da se osobu od njega uopće više ne može vidjeti. Cigle koje čine taj zid su racionalizacija, perfekcionizam, ovisnosti, stalna ljutnja, “Nije mi ništa.”, “Sve je ok.”.

Bitna cigla je i osjećaj da sve što činite nije dovoljno dobro. Zapravo “Ja nisam dovoljno dobar/a.”. Ovaj osjećaj može ući u svaku poru vašeg tijela i svaki komadić vaše duše te vas trovati.

Jednom kada si svjesno dopustite osjetiti taj osjećaj možete krenuti u promjenu toga. Pustiti sve emocije vezane uz taj osjećaj drugi je korak koji se javlja u cijelom procesu. U tom dijelu je najveći rad, pustiti začahurene emocije, dopustiti da se zid počne polako rušiti da dođete do svoje srži, tj.svog pravog ja. Pustiti tugu da dođe osmijeh. Pustiti ljutnju da dođu zdravo samopoštovanje i vlastite granice.

Zapravo najveći rad vezano uz ovaj osjećaj događa se u vašem dječjem ja, to je dio vas gdje ste naučili da niste dovoljno dobri, da sve radite pogrešno. Nesvjesni toga dijela u sebi, odete u odrasli svijet osjećajući svugdje taj osjećaj. No to zapravo nije do okoline, nego do vas iznutra. Pogled u prošlost može vam dati odgovore na pitanje kako se to maleno biće osjećalo u tom okruženju, vidi li itko kako se osjeća, gdje se nalazi, što radi i sl. Nakon puštanja bolnih, starih emocija, možete stvoriti za sebe nova uvjerenja s kojima dolaze i nove emocije. Paralelno s time i nova iskustva. Prorada blokada i razbijanje “zida” dio je tog puta.

“Puno je bolje biti malo svoj nego biti lažno savršen.”

Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, business coach.

Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapije možete me slobodno kontaktirati na mob:091/935-6942 ili na mail:marta.putpromjene@gmail.com

Ukoliko smatrate da bi ovaj tekst mogao još nekome koristiti, slobodno ga podijelite :).

Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha.

Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com