Dolazak na ovaj svijet uz radosne trenutke, donosi i teške trenutke. Poput tuge, povrijeđenosti, jada, boli i raznih osjećaja od kojih bi svi makar nakratko voljeli pobjeći. Neki dugo godina bježe od tih osjećaja i na razne načine. Mnogi bolni događaji u životu traže od nas novu razinu suočavanja i hrabrosti za prolazak kroz njih. Prirodno je da se nakon gubitka javlja proces žalovanja i tugovanja. To je potpun normalan i zapravo jako važan proces. Ako nema žalovanja, tada život postaje patnja. Jedna velika patnja koja ostaje u nama. Mnogi nose patnju još od djetinjstva. Nikada ispričanu ni viđenu priču koja nastavlja živjeti u njihovom tijelu, glavi i srcu. Utječe na sve dijelove njihovog života.

„Ako dovoljno dugo patim, netko će jednom to morati vidjeti i moja patnja će napokon imati svrhu.“

Pa tako mnoge žene i muškarce ulaze u odnose vjerujući da će ih netko spasiti od njihovih bolnih osjećaja i uspjeti im maknuti patnju. Na početku to se i dogodi, ali čim prođe zaljubljenost te odnos postane dublji, na površinu dolaze sve nesavršenosti druge strane. Tada osoba zaključi da ta osoba nije ona prava i kreće dalje. Jedina je istina da nema osobe koja će vam uspjeti ukloniti patnju i promijeniti vašu prošlost. To je iluzija koja omogućava da i dalje patite odgađajući svoj život i sve što se događa u njemu.
U terapijskom procesu mnogi shvate da su godine patnje bile uzaludne jer se ništa nije promijenilo. I kroz patnju se ne može promijeniti. Pogotovo ne prošlost u kojoj niste dobili to što vam je trebalo. To vam nitko i ništa ne može vratiti. Taj dio možete samo odžalovati. To je ono što liječi i pomaže vam da idete dalje.
U djetinjstvu nesvjesno mnoga djeca „preuzmu“ patnju svojih roditelja te ju pokušavaju riješiti na razne načine. Svako dijete želi da mu je roditelj sretan da bi i ono moglo biti sretno i imati lijepo djetinjstvo. Dijete nije odgovorno za patnju svojih roditelja niti ono to može promijeniti. Pa ono ipak vjeruje da će svojim trudom, radom i upornošću to uspjeti napraviti. Odustajanje nije opcija. Odustajanje bi značilo da vaša priča iz djetinjstva nikada neće biti drugačija, a to je ono što je prebolno. Upravo tu je ključ. Spoznati da je potrebno prihvatiti da imate prošlost kakvu imate i da bez obzira na nju imate pravo na daljnji život koji ne mora biti patnja i bol. Na ovom mjestu mnogi ostaju u ulozi žrtve i pate bez kraja jer se i dalje nadaju da će to donijeti neki rezultat. Možda i donese kratkotrajni rezultat, no dugoročno neće biti bolje ako svaki dan iznova živite u iluziji. Tada patnja postaje način života i ovisnost.

„Žalovanje ima svrhu, patnja ne.“

Prihvatiti polako u sebi da ste imali nesavršeno djetinjstvo, nesavršene roditelje i da pod tim uvjetima nastavljate svoj život. Možda ćete u svojoj glavi morati prekinuti patnju i time „izdati“ svog oca ili majku. Izdaja bi zapravo značila predaju. „Predajem se i to što ti patiš, ne znači da moram i ja.“ Svatko odlučuje kako će živjeti svoj život i možda ste kao dijete patili da bi nesvjesno bili podrška roditelju zbog ljubavi koju osjećate prema njemu. Ali to je čin koji vas dovodi do dubljeg nezadovoljstva, boli i bijega od svog života. Kao dijete ne znate da patnjom uz drugu osobu njoj zapravo ne pomaže. Upravo zato mnogi partneri ostaju sa svojim partnerima pateći zajedno s njima. I oboje su nesretni. Ako i druga strana odluči da će patiti, to ne znači da vi u tome morate ostati i živjeti tuđu bol. Koliko god da volite drugu stranu. Umjesto patnje. možete odabrati žalovanje i bolji život za sebe <3

Napisala: Marta Kravarščan, savjetnica u procesu gestalt edukacije, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica.
Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapije možete me slobodno kontaktirati na mob:091/935-6942 ili na mail:marta.putpromjene@gmail.com
Ukoliko smatrate da bi ovaj tekst mogao još nekome koristiti, slobodno ga podijelite :).
Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha.
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com