Zamislite dječaka koji živi u okruženju u kojemu nema zagrljaja, bezuvjetne ljubavi, pažnje, podrške, maminog oslonca sigurnosti i ljubavi i tatine ruke koja ga vodi kroz odrastanje. On se sam nosi sa svime u toj
"Nikada više…“ dvije riječi s kojima započinju mnoge odluke, ali koje je ponekad teško održati. Pogotovo kada je riječ o ljubavnim odnosima. Ovo je nastavak mog teksta Ljubavni ples suovisne i narcisoidne osobe. U
Obitelj kao sustav može biti za dijete i ostale članove disfunkcionalna na više načina. Ukoliko je u obitelji prisutna ovisnost, psihičko ili fizičko nasilje, emocionalna nedostupnost, zanemarivanje ili odbacivanje djeteta, sve to ukazuje na neadekvatne
"Osjećam neku prazninu. Ne znam kako to opisati, ali osjetim da boli.” Osjećaj praznine fizički iskusi jako puno ljudi, iako se o njemu baš i ne govori te ga se u većini slučajeva nastoji
"Zašto baš sada mi dolazi ovolika tuga? Sada je sve u redu, napokon sam uspijela složiti svoj život i sada ne znam otkuda dolaze svi ti osjećaji i sjećanja.“ Odgovor na
"Čežnja je puno više od same potrebe. Čežnja srca je duboka molitva da budemo voljeni takvi kakvi jesmo. Bez da nas se mijenja, ispravlja, kritizira, već da nas se istinski vidi, prihvati i
"Nikada neću imati takav život, a pogotovo takav brak kao što su imali moji roditelji.“ Ovu rečenicu izgovore (ili barem jednom u životu pomisle) svi oni koji odrastaju u obiteljima u kojima je
"Svjesna sam da nije za mene i da ta veza nije ono što želim, ali nakon prekida osjećam neopisivu žudnju da ga čujem, vidim, da znam da je dobro, da budemo u kontaktu. Čim
"Osjećate li se često zatrpani problemima, a kada ih nema ne znate što bi sa sobom? Užurbanost, preopterećenost, pretrpanost poslom i obavezama na prvu mogu djelovati kao da osoba stvarno nema vremena te
"Priznati sebi da taj "idealni" partner možda ipak nije za vas može biti jako teško. Od te spoznaje možete godinama bježati. On je dobar, voli vas, drži vas kao kap vode na dlanu, radi,
